srijeda, 20. studenoga 2024.
Uzeto na Nebo da se sretne sa porodicom i prijateljima
Poruka s Neba za Valentinu Papagnu u Sydneyju, Australija 31. oktobra 2024. godine
Ujutro mi je Anđeo došao i odveo me na Nebo. U lijepom vrtu sreo sam svetih ljudi, oko četiri stotine žena sve obučene u bijelo. Poznavao sam mnoge ove žene dok su bile živje na zemlji.
Među ovim ženama vidjela sam svoju sestru Angelu, rođaku Antoniju koja je nekad živjela u New Yorku i koju nisam više vidjela od kada smo svi napustili Sloveniju u mladosti, te druge rođake i mnoge prijatelje iz djetinjstva. Ova grupa bila je uglavnom novopridošli na Nebo. Sve ove žene umrle su u staroj dobi, ali ovdje na Nebu sve izgledaju mlado.
Bile su tako sretne i radostne, ali što me je iznenađivalo bilo je njihovo smijeh i giganje.
Ljubopitna sam ih pitala: “Što sve radiš? Zašto se svi smejete?”
Odgovorile su mi: “Jer smo sretne što se okupljamo, šetamo i pričamo i smijemo se, hvalimo Gospodina i zahvaljujemo Mu. Molimo se za sve vas na zemlji.”
Nijedna od tih žena nije me pitala ni o komu ovdje na zemlji, uključujući njihove voljene. Ne nedostaje im nikoga na zemlji — puni su ljubavi. Gigaju se jer sve jedna drugu poznaju. Naš Gospodin znao je kako su se volele i bile prijateljice dok su živjeli na zemlji, pa ih je dopustio da budu zajedno da dijele.
Pitala sam ih: “Hoće li ste sada spavati ako ste umorne?”
Odgovorile su mi: “Oh, možemo se legnuti ako hoćemo, ali nismo umorne.”
Rekla sam im: “Evo, naviknula bih se na to.”
Žene su rekle: “Valentino, možeš ostati s nama? Ti si ona koja nam je pomogla da dođemo ovdje.”
Voljela bih ostati s njima, ali mi je Anđeo prekinuo i rekao: “Hajde, ne možemo više ostati. Morate prijeći preko puta. Jedna žena čeka te — želi ti objasniti nešto.”
Rekla sam ženama: “Vratit ću se.”
Anđeo i ja priješli smo preko puta između bujne vegetacije i dvokatnice. Visoko na vanjskoj strani zgrade primijetila sam vrlo velike kipove Svetog Obitelja — Blagoslovljene Majke, Sv. Josipa i Djeteta Isusa. Nikad ranije nisam vidjela ovo na svojim posjetama Nebu.
Ušli smo u zgradu, a jedna zrela, lijepa i svetih žena dočekala nas je obučena sve u bijelo s odjeci plavih tonova — to predstavlja da je viša na Nebu i zaslužuje više. Držala je list papira u ruci. Tamo su bile još neke osobe.
Pomislila sam: ‘Znam ovu ženu – srela sam ju jednom ranije na Nebu’.
Ta žena mi nije rekla svoje ime. Rekla je: “Ja sam na čelu grupa. Ja organiziram grupe, ali naš Gospodin ih stavlja zajedno. Vođem ih i upućujem. To je kao škola – kažem im što trebaju učiniti, kada moliti, kada hvaliti Boga, ali oni su slobodni. Imali su slobodu.” Zatim mi je objasnila kako mole za ljude na zemlji.
Ova gospođa htjela je objasniti da kad duše prvi put stignu u Raj, potreban im je pomoć da se upoznaju s Rajem i znaju gdje ići i što učiniti. Ona je na čelu tih grupa i vodi ih. U Raju ima mnogo skupina ljudi.
Anđeo je rekao: “Sada morate otići natrag u grupu.”
Okrenuo sam se, idući prema vrata da napustim zgradu i vratim se u grupu gospođa koje sam upravo sreo. Kad sam došao do vrata, četiri Anđela su blokirala ulaz. Nisu bili vrlo visoki anđeli, a ležali su prostrati na tlu, blokirajući mi izlaz. Dva druga anđela stajala su odmah ispred mene, s obje strane.
Rekao sam Anđeosima: “Moram otići natrag u drugu grupu. Kako ću proći kroz vrata ako ste vi ovdje? Možda bi mogli stati?”
Odgovorili su: “Ne možemo. Vi nemate dozvolu da idete tamo više.”
Rekao sam: “Zašto ne? Ja samo dolazim odatle, i želim se vratiti. Kako ću otići ovdje?” Zbunjen, pogledao sam nazad da vidim može li mi svetička gospođa pomoći napustiti zgradu, ali izgleda je bila zauzeta s drugim ljudima.
U tom trenutku, u trču kao vjetar, naš Gospodin Isus pojavio se na koljenima, klizajući prema meni, hvatajući me za noge i objimajući me sebe. Primijetila sam da nosim dugu suknju dok sam bila u Raju. Bila sam tako šokirana i stidna. A zatim naš Gospodin se veselo nasmiješio, a ja se smijahla, i mi smo se zajedno smijali.
Reče: “Vidi, ti si briga za ništa — Ja sam Jedini Ko može dati dozvolu da otiđeš, nikko drugi!”
Tada sam shvatila zato što su anđeli ležali prostrati na tlu; čekali su našeg Gospodina.
Reče: "Vidi Moje Učenje? U svemu, Ja dajem dozvolu — ništa se ne učini bez Mene. Ja mogu učiniti što god želim. Svi Mi poslušaju, ali Ja nisam strogi s njima — volim svakoga."
“Znaš zašto sam to učinio [hvatajući me za noge]? Ti si bila vrlo tužna i depresivna, imala si mnogo patnje, pa sam došao da te razveselim — ovo je tvoj mali nagradu. Vidi koliko smo veseli. Sad smo oboje sretni.”
Naš Gospodin stvorio je tako veliku radost u meni da kad se on smijah, i ja sam se smijala. Mi smo samo smijalis' i smijalis'.
Gospodin Isus pita: “Vidjela si koliko su prijateljski i sretni svi u Raju?”
Rekla sam: “Gospodine, ti si pun iznenađenja!”
Naš Gospodin i ja veselo smo se smijali, kao i gospođe preko ulice — sve radosti i sretnosti. Anđeli su ostali prostrati cijelo vrijeme dok sam bila tamo sa našim Gospodinom.
Kad sam se vratio kući, pomislio sam: ‘Evo ti, ne mogu povjerovati — zašto bi Gospodin uhvatio me za noge — osjećao sam se malo stidljiv’.
Pripremajući kavu na svojoj kuhi, rekao sam Gospi: “O Blagoslavljena Majko, osjećam se malo stidljiv zbog onoga što je Gospodin učinio.”
Reče mi: “Moj Sin te jako voli — voli šaliti se s djecom. Dolazi da ti podigne duh jer si mnogo patiš.”
Osjetila sam se tako dirnuta Gospodinovim djelima. On je tako lijep. Zna sve: kako si, što osjećaš i šta prolaziš. Znaje svaku malu vlaknu našeg bića.
Blagoslavljena Majka reče: “Vidi koliko lepih prijatelja si upoznala — svi su sretni na Nebu. Ništa im ne nedostaje. Ali je vrlo teško uvjeriti ljude na Zemlji o onome što je u Posliježivotu.”
Putem patnje, radujemo se na Nebu, i sve to kroz Duha Božjeg kojim dišemo.